Strasne price

Ovde nam pisite strasne price...

UPOZORENJE

Oni koji misle da ne mogu podneti ovo neka preskoce ovu temu!!!

ovako....ja sam nabavila neke strasne price, ali ih jos nisam procitala. Samo cu ih prekopirati iz kompa tako da se unapred izvinjavam ako bude nekih gramaickih gresaka...





Neki teenageri smatraju kako je zanimljivo i zabavno noću se vukljat po groblju - na taj način utažujući žed za paranormalnim ili možda navalom adrenalina ili na kraju krajeva da bi ispali "face" (da, ima i takvih slučajeva). No, osim jeze, straha od pokoje sjenke moguće je da vas s groblja "nešto" i doprati kući. Nešto takvo se dogodilo jednoj teenagerki u Engleskoj. Pošto njeno ime nije navedeno nazvat ćemo je "po naški" Ema.

Dogodilo se to prije kojih 30ak godina kada je Ema zajedno sa svojih par prijatelja, iz onog zadnjeg navedenog razloga, odlučila malo svojim veseljem narušiti mir i spokoj obližnjeg groblja. Na njenu žalost, "groblje" nije mirno i spokojno reagiralo na taj vandalizam.

Jeza u njenom domu započela je tek nekoliko dana kasnije. Prvi znak da nešto ne valja bilo kad se probudila jedne noći, a prikaza starice sjedila je na stolici kraj njenog kreveta. Prema njenim pričama nije se radilo o poluprozirnom entitetu već o jasnom liku, a u tom trenutku nije osjetila da joj želi ikakvo zlo. Naravno da je ujutro kad se probudila na to gledala kao na čudan san. No taj njen "čudan san" nažalost je pokazao kako je više od produkta njene REM faze, jer se ta starica ponovo javljala, ponekad čak i usred bijela dana. Ponekad ju je lik starice pratio po kući lebdeći iznad tla, samo ju promatrajući, ne predstavljajući nikakvu prijetnju. Bar ne u početku.

Jednog dana dok je spremala čaj, nevidljiva sila joj je u ruci "zavrnula" posudu u kojoj je bila pripremljena vruća voda za čaj s namjerom, kako Ema tvrdi, da ju polije tom vrućom vodom. Kako su pojavljivanja starice postala mnogo opasnija od one "faze" kada ju je samo promatrala - Ema je rekla svojoj majci što joj se događa. Nevjerica njene majke vrlo brzo je nestala kada je sama vidjela staricu u hodniku svoje kuće. Pratila ju je do sobe u kojoj je starica jednostavno nestala. No ne zadugo. Kada je Emina majka usisavala kuću nevidljiva sila joj je otela usisavač iz ruku, ponekad bi gurala vrata u suprotnom smjeru kad bi ih netko pokušao otvoriti ili zatvoriti, a noću bi jednoličan zvuk poput vrlo glasnog kapanja budio cijelo kućanstvo. No to nije bio zvuk kapanja u što ih je razuvjerio vodoinstalater pošto je pregledao cijelu kuću i nigdje nije našao curenje. Maltretiranje je postajalo sve intenzivnije. Od neobjašnjivih zvukova preko predmeta koji su se naočigled sami pomicali do događaja koji je prelio čašu. Dok je jednog dana sjedila sa svojim ocem, Ema je odjednom upala u stanje transa te počela pričati o nekom drugom životu kao kćer francuskog doktora iz 19. stoljeća. Nakon tog bizarnog događaja Ema je dobila i neke neobjašnjive psihičke moći - savijala je vilicu (baš interesantno kako se ne radi o, u ovakvom slučaju, vrlo često spominjanoj žlici) kad bi ju dodirnula. Nikakve istrage nisu uspjele dokučiti što se događalo u tom domu, a Emina obitelj se iselila.

Čisto iz znatiželje, jednog dana Ema se vratila u svoj prazni dom. Stražnja vrata bila su razvaljena te je tuda ušla. Podignula je telefon koji je ležao na podu, a tada ju je nešto zgrabilo za vrat. Hladni, nevidljivi prsti su je gušili. Nekako se oslobodila i pobjegla glavom bez obzira, a takva znatiželja joj se nikad više nije javila.

Jednom mi je prijatelj rekao da ako ćemo govoriti o dušama mrtvih koje se zadržavaju na Zemlji poslije smrti, zasigurno ih ne bi bilo na groblju pošto je tu tijelo doneseno nakon što ga je duša napustila. Ova priča očito pokazuje suprotno. Narušite im mir i neki bi vam se mogli i osvetiti.

Jeziva priča iz susjedstva


Filmovi poput nedavno odgledanog Silent Hill-a mogu biti jezivi do granice da se neki ljudi poslije filma boje zaspati bez upaljenog svijetla u sobi ili druge osobe pored sebe, no što kada sigurnu situaciju realnosti pomuti jedan neobjašnjiv događaj?

Veli Varoš – stara jezgra Splita poznata je po svojim starim kućicama u kojima su se izmjenjivale mnoge generacije. Kućice koje su dugi niz godina ispraćale stare i dočekivale nove stanare, odolijevale su vremenu i time sačuvali jedan dio povijesti tog grada. I danas još uvijek stoje, stare, oronule no ipak pune života. Jedna od njih dom je jednog posve nesvakidašnjeg događaja i neočekivanog stanara.

Naime jednoj od kćeri obitelji koja je stanovala u toj kućici jedna noć ostavila je mnogo pitanja i otkrila jedan novi strah. Usred noći se bila probudila i u svojoj sobi ugledala sjenu, obris nekoga kako stoji u sobi. Ne na način kako bi stajala njena majka ili drugi član obitelji kad bi ušao u sobu, taj obris je stajao u njenoj sobi usred noći, kao da nema nikakvog drugog posla. Noć je doba kada svi strahovi uzavru na najmanji poticaj, a prvi nagon joj je, kao što bi vjerojatno bio svakom u tom trenutku – sakriti se ispod pokrivača i uvjeriti sebe kako je to samo produkt njene mašte, te se nekako ponovo uspavat. I događaj bi ujutro vjerojatno zaboravila, da nije našla na neugodno iznenađenje. Njena dugačka plava kosa bila je odrezana, a vlasi spletene u pletenicu te stavljene ispod jastuka.

Kćer nije mjesečarka te mogućnost da si je sama odrezala kosu i tamo je postavila otpada. Ukućani su vijest dočekali u čudu i jezi – naime u kuću nije provaljeno, a nitko od njih nije ni mentalni bolesnik, ni mjesečar da bi u ovoj situaciji našli logično rješenje. Rješenje su potražili u informaciji o prethodnim stanarima. U toj kući je stanarka prije njih umrla. Nisam upoznata da li se radi o prirodnoj smrti, niti o samoj stanarki, no kćer koja je doživjela to neugodno iskustvo posve je uvjerena da je obris koji je vidjela te noći bio obris te prethodne stanarke.

Nasreću nikakvih dodatnih aktivnosti nije bilo poslije tog incidenta. Ukoliko je prethodni vlasnik život zapečatio u svom domu – promislite dvaput prije nego kupite takvu nekretninu – ne želite se valjda buditi uz neugodna iznenađenja poput ovog ili ne-daj-bože nečeg mnogo intenzivnijeg i sadistički nastrojenog?

VUKODLACI

PETER STUBB (blizina Cologn-e, 1573. g.)
Njegovo priznanje je izmamljeno mučenjem. Priznao je da je bio vukodlak već od svoje 12 godine kada mu je sam Vrag dao magični pojas koji ga pretvara u vukodlaka. Hranio se na stoci, a navodno je pojeo i 13ero djece i dvije trudne žene. Njegov teror trajao je 25 godina sve dok ga lovci nisu uhvatili kao vuka, a prepoznali su ga kad je skinuo svoj magični pojas. Njegova kćer i ljubavnica su uhvaćene kao sudionici tom groznom zločinu, osuđeni su, obezglavljeni i spaljeni.

GILLES GARNIER
Spodoba pod ovim imenom svojevoljno je priznala ubojstvo dva dječaka od nebrojeno nađenih tjelešaca u području Dole, u ljeto 1573. godine.
Djelomično raspadnuta trupla djece su se počela pojavljivati u tom području, a mnogi seljani su prijavili viđenja stvorenja sličnog vuku s Garnierovim licem. U studenom te godine izdana je dozvola seljanima da pronađu i ubiju tu zvijer. Skupina seljaka slijedila je užasnute krike djevojčice u kombinaciji s zvukovima zvijeri iz šume. Pronašli su je, iznad nje se još nalazilo to stvorenje, zadajući joj teške rane, no opazivši masu koja im se približavala, vukodlak je pobjegao.
Nekoliko dana kasnije kada je nestao 10ogodišnji dječak u blizini Garnierove kuće, on i njegova žena su uhićeni. Na suđenju je Garnier priznao nekoliko ubojstava, kao i činjenicu da je on u biti vukodlak. Čak je priznao da je kući odnio ostatke jednog od tijela koje su on i njegova žena pojeli. 1574 godine oboje su spaljeni.

JEAN GRENIER
Jean Grenier bio je mentalno retardiran pastir u blizini Bordeaux-a. U tom su području djeca netragom nestajala, a dojenčad ukradena iz njihovih kolijevki.
Uskoro su počele glasine o užasnom biću s crvenkastim krznom, a Grenier se hvalio kako je u vučjoj koži ubio više od 50 djece. Jeanne Gaboriaut, koja je radila s Grenierom, posvjedočila je kako joj je rekao da uz pomoć magičnog pojasa (opet taj magični pojas) se može pretvoriti u vuka.
1604. Grenier je osuđen kao vukodlak i zatvoren u lokalni samostan gdje je živio do svoje smrti u dvadesetoj godini života.

ZVIJER GEVAUDANA
Između lipnja 1764. godine i lipnja 1767. godine područje Lozere (jugoistok Francuske) potresla su stravična ubojstva, uglavnom žena i djece. Oni koji su vidjeli ubojicu opisivali su ga kao veliku zvijer sličnu vuku, s kratkom crvenom kosom i njuškom svinje. Za razliku od napada običnog vuka, ovaj ubojica je imao užasnu naviku čupanja grkljana žrtvama prije nego bi ih pojeo ili samo rastrgao.
Narod je bio u panici a kralj Luj 15. je poslao poznatog lovca Denneval-a u pratnji 6 treniranih lovačkih pasa da ubije tu zvijer. No to nije dalo rezultata. Zvijer nije ulovljena.

Krvoproliće je došlo kraju, bar su tako mislili kad je Antoine de Beauterne pronašao tu navodnu zvijer. Zvijer je u biti bio vrlo veliki crni vuk kojeg su ubili. Tijelo mu je bilo dugačko preko metra i po a težio je oko 65kg. Zvijer je donesena pred kralja, no krvoproliće tu nije stalo.

U lipnju 1767. godine čovjek po imenu John Castel pronašao je još jednog ogromnog vuka u kojem su pronašli dva srebrna metka koja su ispaljena u vukodlaka, što im je nedvojbeno dalo na zaključak kako je vukodlak u biti malo veći vuk. Vuka su donijeli u grad i pokopali. John-ov pištolj se još uvijek nalazi u maloj lokalnoj crkvi.
No mnogi ljudi smatraju kako iz ovi h zločina stoji nešto ili neko drugi doli taj vuk. Čak postoji teorija kako su za ta ubojstva krivi serijski ubojice, dakle ljudi, koji su se skrivali iza pojavljivanja vukova u tom području.
Naravno, najraširenije mišljenje je ipak ono o vukodlaku.

I duhovi mogu pisati

Mt. Washington je brežuljkasti predio, kvart, s ulicama drvoreda i kuća s prelaska 19-og na 20-to stoljeće, udaljeno tek nekoliko minuta od centra Los Angelesa. Jedinstveno mjesto za John Matkowskog, koji je našao malu kolibu s početka 20. stoljeća u ulici ironičnog naziva «Future Street».
Tamo se preselio 1985. godine, i od početka svog života u kući, čuo je čudne zvukove, ali kuća je bila stara, te je pretpostavio da su za to krivi stari podovi, cijevi i zidovi. Ponekad bi navečer osjećao «žmarce» duž svog vrata i ruku, no i tu je krivca našao u starosti kuće, koja je vjerojatno uzrok propuha koji je vrlo lako mogao uzrokovati te simptome.

Tog je mišljenja bio sve do 1990. godine kada su zvukovi i osjećaji postali intezivniji. John je počeo osjećati prisutnost, ponekad bi krajičkom oka vidio sjenu koja bi nestala čim bi okrenu glavu i direktno pogledao prema njoj. Ponekad bi se čuli vrlo jaki udarci u sobi do, no kad bi John otišao vidjeti o čemu se radi, ne bi naišao na ništa neobično. Priča kako bi osjećao po rukama nešto poput opekotina od sunca, te je tako znao da se nešto nalazi u njegovoj prisutnosti. Nije on bio jedini, i prijatelji bi prilikom posjeta osjećali neku prisutnost.

Kako je njegova koliba bilo omiljeno mjesto prijateljskom roštiljanju, jednog ljetnog popodneva, John je, u društvu svoje ekipe, ponovo osjetio poznat osjećaj pečenja po rukama, a zdjela za salatu je bez ikakvog razloga eksplodirala i razletjela se u tisuću komadića. Događaj je bio u najmanju ruku neobičan te je John kontaktirao proizvođače te zdjele da sazna postoji li kakva okolnost pri kojoj bi zdjela mogla tako eksplodirati. Proizvođači su bili zatečeni i u čudu više negoli sam John.

Nedugo nakon tog događaja John Matkowsky je iznajmio svoju kolibu prijatelju John Huckertu. Huckert je kao i Matkowsky gotovo odmah čuo čudne zvukove, čudne sjene su se «vukle» po podu kuće i zidovima dnevnog boravka. I naravno i on je osjetio prisutnost.

«Čitao sam nešto za stolom, i u jednom trenutku sam osjetio da je netko došao iza mene i stavio mi ruku na rame. Naravno, kad sam se okrenuo, u prostoriji nije bilo nikoga. Adrenalin mi je skočio i sve me to činilo nervoznim. Nisam znao što je to točno bilo, no isključivši sve mogućnosti na kraju nije ostalo ništa što je moglo prouzrokovat taj osjećaj»


Dva John-a su istovremeno bila preplašena i zaintrigirana za tu pojavu. Činilo se kao pojava nije imala namjeru ih ozlijediti, nego samo ih učiniti svjesnim njene prisutnosti. Što su više bili otvoreni mogućnosti da se u tom slučaju radi o duhu, to se pojava više i češće pojavljivala. Huckert je tvrdio da je čak i vidio duha u njegovoj «ljudskoj formi» kao starijeg čovjeka koji stoji pokraj njihovog kauča, i kad je trepnuo starca više nije bilo.

Jedini dokazi da se tu radi o duhu bili su čudni zvukovi, čudne sjene i osjećaji, tako da sve to moglo vrlo lako pripisati nekoj psihičkoj bolesti ili čak umoru. No preokret se dogodio kada je Huckert na Božić 1991. godine od svog oca na dar dobio fotoaparat Polariod. (znate onaj fotoaparat koji odmah nakon slikanja razvija slike).

Kada se vratio u Los Angeles uslikao je par slika po kući da pokaže Matkowskom kako fotoaparat radi. Sve su slike bilo posve normalne, bez ikakve nepodudarnosti. Sve do ožujka sljedeće godine kada je Huckert osjetio poznate žmarce po vratu koje je upućivalo da se duh nalazio blizu.

Iz nikakvog posebnog razloga uzeo je fotoaparat i uslikao sobu. Tada su se vrata kupaonice otvorila sama od sebe. Slikao je vrata, i na slici dobio čudni obris koji je bio i strašan i smiješan u isto vrijeme. U početku su mislili da nešto nije u redu s filmom, no kad su kupili novi i ponovili slikanje, duh se i dalje pojavljivao na fotografijama u bilo koje doba dana i noći. Slike su naravno odnijeli nekom poznaniku u laboratorij za profesionalnu fotografiju, koji nikako nije mogao ustanoviti kako se ta pojava mogla naći na fotografijama, proučili su i sam fotoaparat, no on je radio sasvim regularno.

Ljudi su naravno bili skeptični. Kada je Ross Harpold došao u kuću na njihovu zabavu pogledao je fotografije i podsmjehujući se upitao je Huckerta da li se duh nalazi sad među njima. Na što je Huckert odgovorio da ne zna. Ross je uzeo fotoaparat, upitao «Je si li tu?» i okinuo sliku. Kako se slika razvijala, na njoj su se polako počela nazirati slova. Pisalo je «YES».
Matkowsky je upitao «Kako se zoveš?» i okinuo sliku. Jasno se na slici nazirala riječ «WRIGHT». Nastavili su s pitanjima. «Je si li ti dobar ili zao duh?» Odgovor je bio «FRIEND»

U sljedećih nekoliko mjeseci Matkowsky i Huckert su napravili stotinjak fotografija na kojima su se pojavile riječi. Uglavnom su odgovori bili na engleskom, ponekad na latinskom, no uvijek su davale konkretan odgovor na direktno pitanje.
«Gdje ideš kada nisi ovdje?» Odgovor je bio: «Flux»
«Tko je bio Wright?» Ovaj put odgovor je bio na latinskom: «Et alia corpus delicti," što znači – među ostalim žrtva ubojstva.

Započela su istraživanja u kući Matkowskog i Heckerta. Istraživački tim je nakon nekoliko sati fotografiranja dobio prve rezultate.

«Jesu većina duhova dobri ili loši?» Kako se slika razvijala pojavila se i poruka. «THERE ARE NUMEROUS REMEDIAL LEMURS» Poruka koja se na prvi pogled čini kao «šala duha», no u latinskom riječniku Hackert je pronašao da su lemuri u startorimskoj kulturi bili duhovi mrtvih koji hodaju noću.
Pitanja su se i dalje postavljala i odgovori su dolazili sa svakom razvijenom slikom sve do pitanja «Wright, hoćeš li ovdje biti još dugo vremena?» Duh je odgovorio: «SED HAEC PRIUS FUERE» što znači: ovo sve je sada gotovo. I to je bila zadnja poruka na slici.

Uz mnoge ghostchasere u kuću je došao i svjetski poznat vidovnjak Peter James. Iako je u početku bio skeptičan u pogledu «duha pisca» priliko ulaska u kuću odmah je osjetio prisutnost. Noge su mu se tresle, i osjećao je vibracije kroz tijelo. Telepatski primao je imena. Gilbert, Robert i Amelia. Matkowskoy i Heckert su bili u čudu. To su bili prijašnji vlasnici. Vlasnički list nisu nikom pokazali, niti su spominjali prijašnje vlasnike. No opet Peter James je možda mogao iz nekog drugog izvora saznati te informacije. Peter je ipak smatrao da nijedan od te trojice nije bio «duh pisac».

Hodajući kroz kuću Peter je zastao na jednom mjestu govoreći kako je to duhovni vrtlog, neka vrsta prolaza svijetova kroz koji duhovi ulaze u kuću. Tad je osjetio kako nešto dolazi kroz vrtlog. Matkowsky ga je uslikao. Slika je pokazivala čudne oblike, bolje rečeno duhove koji su okružili Petera. Peter je tada rekao da se nalaze dva različita duha. Jednog je opisao kao duha Indijskog plemena koja se davno nalazila na području ovog susjedstva, a ova kuća se nalazi na području koje je bilo centar plemena. Drugi duh jebio, kako Peter kaže, umoren i moguće da je zakopan ispod kuće.

Matkowsky i Huckert su kako bi dokazali tvrdnje Peter Jamesa počeli kopati male rupe uokolo kuće. U jednoj su pronašli posude za koje je kasnije utvrđeno da su pripadali Indijancima. Matkowskom i Hackertu to je bio dovoljan okaz kako je Peter govorio istinu.
A šta se tiče tijela zakopanog ispod kuće, iako ne sumnjaju da se tamo nalazi neće ga pokušavat iskopat, jer takva akcija bi zahtijevala pomicanje odnosno rušenje kuće, uostalom godine života s Wright-om pokazale su im da im on nije nikakva smetnja, dapače od susreta s Wright-om postali su filozofi kako sami kažu.

Što se tiče pokušaja prevare u ovom slučaju, stručnjaci su dokazali da je moguće samo dvostrukom ekspozicijom, no za takvo nešto bilo bi potrebno barem sat vremena pripreme. Kako je tim istražitelja koristio vlastite fotoaparate i filmove ova se teorija slobodno može odbaciti.

Nažalost nisan nigdje uspila nać nikakvu sliku šta se tiče ovog slučaja (ja sam čula za njega u jednom dokumentarcu) a baš san htjela da vidite koliko su spooky te fotografije, slova izgledaju kao da ih je nešto izgrebalo prije nego napisalo.

A što se tiče duhova i fotografija – čini se da je «good ghost» otkrila način kako ih sigurno uhvatit na slikama – koga zanima trk na njen post.

Ljudi sjene

ljudi sjeneDa li vam se ikad dogodilo da dok mirno sjedite, nešto radite, krajičkom oka primijetite neke obrise koji se pomiču, a kad pogledate nema ničega, a kako se to češće ponavlja znate da ne umišljate? Ili još famozniji osjećaj da vas neko promatra? Po svoj mogućnosti najvjerovatnije vas neko i promatra osim znatiželjnog susjeda. Ne, ne radi se o shizofreniji. Ljudi diljem svijeta svjedoče ovom fenomenu. Kažu da ih obično vide krajičkom oka na par trenutaka, no u zadnje vrijeme pojavljuju se čak i kada ih se direktno gleda na nekoliko desetaka sekundi. Mogu prolaziti kroz materiju kao da ona ne postoji. Iako uglavnom ljudi tvrde da su to neki nedefinirani humanoidni oblici, više poput magle, i uvijek su tamni čak i u tamnoj prostoriji (tamniji su od same tame) neki tvrde da im se mogu vidjeti crvene oči. Zovu ih «shadow people» ili ljudi sjene po naški.

Dakle što su ljudi sjene? Postoji dosta teorija, a evo par glavnih:

Prvo šta će svi skeptici izjavit je da je sve to plod mašte. Naša mašta se poigrava s nama, ili možda je to sjena uzrokovana farovima automobila. Naravno ovo bi se moglo primijeniti u većini susreta, ali ne može objasniti baš sva viđenja ljudi sjene.

Druga teorija je teorija o duhovima (koja je i meni prva pala na pamet), no ta teorija nije baš kompetentna jer postoje mnoge razlike duhova i ljudi sjene. Pojave duhova uvijek su bjelkaste, transparentne, i dobro definirane ljudskim oblikom, često odjeveni, dok su ljudi sjene tamni, više poput sjene (kako im samo ime govori), i iako imaju čovjekoliku konturu, zbog tame nije moguće uočiti ikakve detalje na njima, osim crvenih očiju. Dakle ova teorija bi se možda mogla i eliminirati, no opet možda je to neka nova vrsta duhova.

Da su demoni ili drugi entiteti osim duhova moglo bi se pretpostaviti zbog njihove tamne boje. No ukoliko su to demoni, moramo se zapitati koja je svrha ovakvog prikazivanja? Prema predajama oni su zli, straše i muče, no demoni mogu biti mnogo strašniji od neke tamne maglice.

Možda su astralne projekcije, dio nas koji napušta naše tijelo dok npr. spavamo, no astralne projekcije osoba obično nalikuju tim osobama, zbog čega je došlo do deformacije oblika? Možda zbog neuvježbanosti?

Teorija o putnicima kroz vrijeme kaže da su možda naši potomci našli način za prevladat prepreku vremena, no kako svaki pomak u prošlost donosi promjenu vremenskog toka u budućnosti, moguće da je to način da prolaze i promatraju bez nekog većeg utjecaja. Ovo bi moglo objasnit zašto ljudi na njima uglavnom vide samo definirane oči.

Bića iz drugih dimenzija – čak je današnja znanost uvjerena da postoji više od 3 naučene dimenzije. Ukoliko postoje druge dimenzije moguće je da nekakva bića nastanjuju te dimenzije. Po jednoj teoriji dimenzije postoje paralelno s našom što želi reći da su svuda oko nas, a ta «bića» možda znaju kako prolaziti iz njihove dimenzije u našu. Kad bolje promislim ova teorija mi najviše leži. Jer i kod opisivanja svemira percipiram ga poput višedimenzionalnog prostora. Ali ova teorija, za razliku od ostalih, najmanje je proučena te postavlja najviše pitanja.

Te na kraju dolazimo do famoznih vanzemaljaca. Pošto je sve uz pojavu, viđenja ovih bića bizarno, i na rubu svake lucidnosti, lako je pretpostaviti da su oni (ili bar jedna vrsta od njih ukoliko ih ima više) došli u obliku ljudi sjene. Prema svjedočenjima «Grey-i» mogu prolaziti kroz zidove, zatvorene prozore, mogu se samo pojaviti iz ničega i opet tako nestati… Ali nekako sumnjam u ovu teoriju, mali zeleni, sivi kojegod da su boje – da se pojave ili bi pokušali stupit u kontakt s nama ili bi se bolje sakrili ili bi izgledali puno strašnije.

Naravno da se neke od ovih teorija preklapaju, duhovi i vanzemaljci mogu biti bića iz drugih dimenzija, ili putnici kroz vrijeme. No problem je što ne postoji efikasan način da se dokaže ili odbaci niti jedna od ovih teorija. Bar ne za sad.

Moguće da smo u kontaktu s nekim novim bićima, i da smo na pragu otkrića nekog interdimenzionalnog prolaza.
A opet moguće je da su sve to samo sjene

Šest rockera i jedan duh

Kada je australska rock grupa Wild One snimala video spot za novu pjesmu, nitko nije ni slutio da će se na njihovoj snimci naći nepozvan «glumac». Spot je sniman u napuštenom rudarskom gradiću Glen Davis, te su sa sigurnošću mogli tvrditi kako uokolo par kilometara nije bilo «žive duše». Scenarist priča kako je vrijeme bilo oblačno, a zrak dosta hladniji, te je vladao neki čudan osjećaj koji je izazivala činjenica da su snimali na lokaciji «grada duhova».
Prilikom obrade snimke u studiju, u pozadini, među ruševinama, naslonjen na stup nazirao se lik čovjeka, izgledao je kao da je u dugom kaputu. Ekipa sa snimanja tvrdi da takve osobe nije bilo na snimanju, a prema položaju na snimci sigurno ne bi prošla nezapaženo.

Istražujući malo više o lokaciji saznali su dvije priče.
Prva se veže na rudare koji su tu obitavali davno prije. Kako rudnik teško prođe bez nekakve nesreće tako je bilo i s ovim. Mnogi su poginuli, a tijelo samo jednog je nađeno na lokaciji gdje se snimanje odvijalo. Da li je to duh starog rudara? Moguće, no okolno stanovništvo preferira drugu priču. U blizini se nalazila škola za svećenike, a život jednog od učenika je završio tragično – samoubojstvom točno na lokaciji snimanja.

Koja god priča da se uzme u obzir, činjenica je da na video zapisu stoji nepoznata osoba koja prilikom nastajanja istog nije bila vidljivo prisutna. Možda se neki buntovnik s «one strane» zaželio žestoke glazbe, ili žudi za tim da ispriča svoju priču…

Neobjashnjiwo.. nedefinirano... i prije swega strashno

Znate one priče o babama vračarama, koje žive u nekim malim zabačenim selima, njihovoj domaćoj medicini, predviđanju spola djeteta i slične bapske priče? E pa ispostavilo se da bapske priče nisu samo bapske priče, a babe vračare nisu uvijek babe u pravom smislu te riječi, bar ne kad se radi o urocima.
Moja prijateljica dolazi iz jednog takvog mjesta i ima podeblje iskustvo s urocima u obitelji. Izdvojit ću samo jednu priču o njenoj teti.

Svake noći budila se točno u 2 sata poslije ponoći. Kada bi otvorila oči iznad nje bi se pojavio lik zmije. Osjećala je kao da joj neko sjedi na prsima i teško je disala. Ujutro je mislila da je to sve bila neka ružna noćna mora i da je cijelu stvar najbolje zaboraviti. No ista stvar se ponavljala večer za večer - točno 2 sata, zmija, pritisak na prsa i teško disanje. Pokušavala je probuditi muža koji je spavao pored nje, no koliko god se trudila nikako ga nije mogla probuditi. Nije htjela nikome to reći jer se bojala da će ljudi misliti kako je luda. Ipak jedne večeri je ispričala mužu što joj se događa i odlučili su da će zajedno budni dočekat 2 sata. Međutim koju minutu prije nego je sat otkucao 2 sata, muž je zaspao kao pokošen i zmija se ponovo pojavila. Mjeseci su prolazili, a ona je obolila od neke bolesti dišnog sustava. Iscrpljena od bolesti i nemoćna da nešto poduzme povjerila se svojoj majci, koja je odmah znala o čemu se tu radi. Znala je i kod koga da ode po pomoć – k jednoj «babi vračari». «Baba vračara» imala je «lijek» - kod nje su radili male križiće od čačkalica koje je ona trebala staviti na sve otvore kuće, vrata, prozori, ventilacijski sustav, ma na svaku rupu u fasadi. To je i učinila. Te noći u 2 sata čula je puhanje kroz kuću, kao da zmija pokušava ući, ali na kraju samo se čuo tresak u obližnjoj škrinji, koja je, kad ju je otvorila bila posve prazna. Poslije treska sve se smirilo, a zmija se nije pojavila. Sljedećeg dana otišla je opet toj svojoj «babi vračari», koja joj je rekla da je ovo tek trenutačna pobjeda, te ako želi potpuno zaustaviti taj urok mora učiniti sljedeće: netko će ju uskoro zamoliti za uslugu, uslugu koju ona u svakom slučaju mora odbiti, a ta osoba je upravo ona koja ju je urekla. Prošlo je bilo i mjesec dana i cijeli je događaj pomalo pao u zaborav kada ju je službenica na šalteru pošte, preko koje je redovito slala pošiljke, zamolila za sitnu uslugu. Sjetivši se svega, istog je trena tu uslugu i odbila. Bolest se na kraju povukla, ali uspomene i ožiljci ostaju.

Zagonetna lica na podu

Jedan od značajnijih paranormalnih događaja u Europi dogodio se u malom španjolskom selu Bélmez de la Moryaleda. 23 kolovoza 1971. godine na podu kuhinje jedne kuće se pojavila slika lica čovjeka, koju su uslijedila pojavljivanja i drugih lica, slični starin bizantskim freskama. Svaki pokušaj brisanja bio je uzaludan, jer nakon što bi ga naizgled izbrisali lice bi se opet pojavilo koji dan poslije.

Na početku sedamdesetih kuću su posjećivali mnogi u nadi da bolje prouče taj fenomen. Otkrili su da je kuća sagrađena na srednjovjekovnom groblju. Španjolski parapsiholog German de Argumusa ustanovio je da pojava lica uzima energiju gospođe Marie Gomez Camara koja je živjela u toj kući. Kada je ona završila u bolnici, lica su nestala te se ponovo javila pri njenom povratku.

Danas postoji oko tisuću različitih lica koja su se pojavila u svim prostorijama te kuće, neka su nestala, neka su se pretvorila u križ, ili su preuzela oblik životinja ili oblik golih ljudi.

Neke od tih lica je Parapsihološko društvo iz Puerto Real-a 1989. godine fotografiralo u nadi razriješenja neobičnog događaja, a daljnjom analizom lica ustavnovljeno je da nema traga nikakvog sredstva za crtanje.

Lica i danas još uvijek ostaju misterij...

Moderni" duh

Duhovi nisu oduvijek bili «popularni», iako postoje u najranijim povijesnim zapisima i kulturama, cijeli taj boom ghost huntera potaknut je jednim događajem iz tek 19. stoljeća.

1848. godine u državi New York u kući John Fox-a počele su se događati čudne stvari. U biti Johnova obitelj nije prva koja je svjedočila tim čudnim događajima, pričalo se da su i ljudi koji su tu živjeli prije također doživljavala neke neobične stvari. Događalo se nešto šta je danas česta pojava u mnogim domovima, čudni zvukovi i škripanja po noći koji su budili i plašili cijelu obitelj. Taj se obrazac ponavljao iz noći u noć, dok njihova najmlađa kći Kate nije to «nešto» nazvala «gospodin Splitfood». Kate je pljeskala dlanovima, a «gospodin Splitfood» joj je odgovarao kucanjem u istim obrascima kao njeno pljeskanje. Vijest o duhu se brzo proširila i ljudi su dolazilo kod Fox-ovih postavljajući duhu pitanja na koje je mogao odgovoriti kucanjem. Uskoro su uspostavili i cijeli sustav šifri te je «duh» ispričao svoju priču. - On je bio stanar te kuće, te je ubijen i zakopan u podrumu. I doista, nakon istraživanja, u temeljima kuće su pronađene kosti čovjeka.

Kako su se čudni događaji nastavili prvobitna znatiželja ljudi pretvorila se u strah, a cijela obitelj postala je senzacija. Uspostavljeno je da se kucanje javlja samo u prisutnosti djevojčica. Održavane su i seanse na kojima je dolazilo do pomicanja manjih stvari samih od sebe, te do levitacije stola.

Naravno skeptici su pokušavali dokazati da se radi o prevari, pretpostavili su da djevojčice same proizvode zvukove kucanja, no pomicanje i levitacija predmeta nikad nije objašnjena.

Pitanje i dalje ostaje otvoreno da li se tu radi doista o paranormalnom slučaju, te se tada konkretno može govorit o poltergeistu («bučnom duhu») ili je sve samo jako dobra prevara, no taj konkretan slučaj pokrenuo je masovni spiritizam, vjerovanje i istraživanja duhova.

Duh ili propuh - slučaj Amityville

Stavite na trenutak na stranu činjenicu virujete li u duhove ili ne. Evo jedne zanimljive pričice o jednoj kućici s Long Islanda, izgrađene 1928 godine, koju zovu Amitywille. Kuća je izgrađena na mjestu gdje su pokapani Indijanci. Ovi događaji su se uistinu dogodili, o njima je snimljeno više filmova među kojima san pripoznala film «Poltergeist». Tekst je uzet sa starog misterije.org

DeFeo obitelj
Oko 3:15 ujutro, 14. studenog 1974. godine dvadeset dvogodišnji Ronald DeFeo ustao se iz kreveta i uzeo svoju 35 mm pušku i izašao iz TV sobe. Ronaldovi roditelji, dvije sestre i dva brata su pogubljeni te noći, svaki od njih pogođen u glavu straga. Nakon nekoliko dana Ronald je priznao ubojstva iako je kasnije tvrdio da je policija priznanje iz njega izvukla batinama.
Na saslušanju 22. studenog 1975. godine Ronaldov odvjetnik uložio je žalbu braneći svoga klijenta ludilom.
Žalba je odbijena i Ronald je osuđen za 6 ubojstava 2. stupnja te kaznom po 25 godina za svako ubojstvo (150.godina ukupno). Danas se nalazi u strogo čuvanom zatvoru u Danemorra-i. Ronald DeFeo i dalje tvrdi da je čuo glasove koji su ga proganjali neko vrijeme dok je bio u kući te da je bio opsjednut. Govorili su mu "Pobij ih, pobij ih sve!". Svemu je bila kriva nadnaravna sila koja se tamo nastanila. Usprkos odluci porote doista postoji nekoliko pitanja u DeFeo slučaju na koja još ni danas nema odgovora, samo nagađanja. Tako npr. Puška kalibra 35mm pri pucnju proizvodi veliku buku. Kako to da se ni jedan od šest članova obitelji nije probudio pri prvom pucnju, te kako to da se ni jedan od njih nije borio nego su umrli pogubljeni s leđa u krevetu dok su spavali? Zatim ubojstvo se dogodilo u 3:15 ujutro, po zimi. Ostale kuće su na malom razmaku od one u kojoj je živjela DeFeo obitelj. Nitko od susjeda nije čuo pucnjeve iako je puška opalila šest puta.

Obitelj Lutz
George i Kathy Lutz znali su nešto malo o DeFeo pokolju, samo da je mladić pobio cijelu svoju obitelj, kada su odlučili kupiti kuću. To im nije smetalo pri kupnji. "Agentica zapravo nas nije smatrala za ozbiljne kupce," Prisjeća se Kathy. "Mislim da joj je samo dosadilo prekapati razna mjesta jer nisu imala sve što smo mi zahtijevali. Stoga je odlučila pokazati nam nešto što je smatrala da je izvan našeg dohvata. Potpuno se iznenadila kada smo joj rekli da ćemo uzeti kuću."
Kuća je bila odmah uz vodu zajedno s malim molom, garažom i bazenom. Bila je dovoljno velika i za Georgov ured, ali bila je nešto skuplja nego što su namjeravali potrošiti. Ukratko bila je kao savršena za njih, za podizanje obitelji.
18. prosinca 1975. godine, nešto više od godinu dana od kako se je dogodio pokolj u kući George, Kathy, njihova djeca te pas Harry uselili su se u kuću.
Dan nakon useljenja obitelj Lutz pozvala je velečasnog Mancusso da blagoslovi kuću. No kada je velečasni započeo ceremoniju nevidljiva sila napala ga je, a kroz kuću je navodno odjeknuo užasan glas govoreći im "Izlazite!". Kasnije stručnjaci za parapsihologiju zaključili su da je blagoslovljene kuće izazvalo zlo, probudilo ga te započelo lančanu reakciju događaja koje će utjecati na Lutzove još godinama. Usprkos paranormalnoj pojavi, velečasni je dovršio ceremoniju te otišao iz kuće. Kasnije u samostanu velečasni je bio napadnut drugi put od nevidljive sile, ovaj put puno jače. Završio je s teškim ozljedama i borio se za život nekoliko dana u bolnici. Iako je bio teško ozljeđen čim je došao k svijesti pokušao je kontaktirati Kathy i Georga te ih upozoriti. Želio im je reći da odmah napuste kuću. Stalno ih je pokušavao kontaktirati telefonom no svaki put kada bi se linija uspostavila i kada bi počelo "pozivati" nešto se dogodilo i linija se prekinula. U međuvremenu čudne stvari događale su se i Lutzevima. Polagano ih je kvarila demonska sila. Bilo je poput neke noćne more. Čak i danas Lutzovi imaju problem odvojiti ono što se je zbilja dogodilo od onoga što se događalo samo u njihovim umovima. Nakon prvih 36 sati George je počeo osjećati da nešto nije uredu.
"Prije Amityvilla ne sjećam se da sam se ikada jako uplašio", kaže George. Jednostavno nisam takav tip osobe koji bi odmah skočio kada bi nešto zašuškalo u mraku. Ali napad na mene započeo je tako čudno da tek kada smo otišli iz kuće i kada smo se počeli prisjećati događaja shvatio sam da sam zapravo bio napadnut."
"Jednostavno se nisam mogao zagrijati.", prisjeća se danas.
Počeo je provoditi sve više vremena uz veliki, otvoreni kamin u dnevnoj sobi, odvajajući se od vatre jedino da bi nacijepao još drva ili da provjeri termostat koji je konstantno očitavao svega 8 stupnjeva u sobi.
(Istraživači paranormalnoga nazivaju ovo manifestacijom psihičke hladnoće- sposobnost duha da iscrpi temperaturu iz žrtve ili iz sobe. Ta energija, koja prouzrokuje hladna mjesta u prostoriji, je pretvorena u negativnu energiju koja se okreće protiv žrtve od koje je uzeta.)
Kathy je također nešto osjećala. Iako su George i ona bili u braku kratko vrijeme bila je sigurna kako dobro razumije svoga supruga. Sada joj se činilo kao da se mijenja na gore.
"Čak noćima kada bi se uspio odvojiti od kamina te kada je došao spavati u krevet uvijek bi se budio oko 3:15 ujutro, obukao se te izišao van šećući okolo po snijegu do mola. George je bio uredna i čista osoba no najednom je počeo zaboravljati čak i na osobnu higijenu. Kamin mu je postala opsesija."
Sljedećih 28 dana Lutzevi su prolazili kroz svoj osobni pakao.
George se nastavio buditi svako jutro u 3:15, točno vrijeme kada je DeFeo pobio svoju obitelj, sa snovima i vizijama njihovih smrti, na tisuće muha skupljalo bi se u sobi. Voda u WC-u koji se je nalazio na katu pocrnila je poput tinte, namještaj i stvari bile su bacane s jednog kraja sobe na drugi. Mala Amy sprijateljila se s nevidljivom jedinkom koju je zvala Jodie, a njihovom sinu Gregu prozor je zdrobio prste no kasnije su rane nestale. Čak se i pas počeo mijenjati, režao je i lajao na sve te se skrivao po kući.
15. Siječnja, samo 28 dana nakon useljenja, Lutzevi su pograbili nešto odjeće te pobjegli u strahu. Za sobom su ostavili vrijednost veću od 40 000 $, automobil, antikvitete, čamac, odjeću, igračke…

Warrenovi
Warrenovi su 2 od 9 ljudi koji su pokušali istražiti događanja u kući. Upleli su se u slučaj kada su se upoznali s velečasnim Pecararo koji ih je zatim upoznao s Lutzevima. Lutzevi su se tada već preselili kod Kathyne majke. Prvi puta Warrenovi su ušli u kuću s reporterom Chanell 5 vijesti, profesorom s Duke sveučilišta i predsjednikom američke udruge za paranormalna istraživanja (SPR). Prvi dan Lorraine Warrner non-stop je primala vizualne i audio vizije o tome što se dogodilo u ovoj kući. Nakon toga Ed Warren zaputio se u podrum gdje je ugledao sjene kako se pomiču. Sjene su ga pokušale oboriti na zemlju. Nakon što ih je na kratko uspio otjerati, napad je ponovljen, ovoga puta su ga pokušale podići s zemlje. Ed je tada shvatio da je ovo jedan od vrlo teških slučajeva zla, no nije mogao ni zamisliti koliko je uistinu težak.
Lorriane je bila uplašena čak i prije ulaska u kuću. Prije polaska uzela je sa sobom relikviju oca Pia koje su stigle poštom dan ranije od nepoznatog pošiljaoca. Dok se uspinjala na 2. kat osjetila je nevidljivu silu koja ju pokušava usporiti, poput vala vode koji se je spustio na nju odozgo. Ušli su u Missynu sobu. U Missynoj sobi namještaj je ostao potpuno isti tj. onaj koji je imala obitelj DeFeo. Lutzeva djeca spavala su u krevetima u kojima su pogubljena DeFeova braća i sestre. Osjećaj u sobama bio je apsolutni horror. Ed i Lorriane otišli su iz kuće oko 1:15 ujutro, pod velikim utjecajem onoga što se je dogodilo ovdje. Toliko su bili preplašeni da su se zaklinjali da se neće vratiti... ali jesu i rođena je Amityville legenda…


Činjenice ukazuju da se u toj kući događalo nešto šta nije moguće na jednostavan način objasnit. Koliko god odbijali vjerovat u paranormalne pojave ovo ipak otvara mnoga pitanja na koja, na razini danas prihvaćene znanosti, nije moguće odgovoriti.
Osobno virujen u duhove, samo ih još nisan definirala, jer možda to nisu umrle duše kako bi se ovdje dalo zaključit pošto je kuća izgrađena na indijanskom groblju, možda je to potpuno druga «vrsta», drukčiji oblik života..

Cekam vase utiske i da cujem vase price...
ako vam se svidja tema ja cu se potruditi da vam nabavim jos...